GROBLJE

Neki teenageri smatraju kako je zanimljivo i zabavno noću se vukljat po groblju - na taj način utažujući žed za paranormalnim ili možda navalom adrenalina ili na kraju krajeva da bi ispali "face" (da, ima i takvih slučajeva). No, osim jeze, straha od pokoje sjenke moguće je da vas s groblja "nešto" i doprati kući. Nešto takvo se dogodilo jednoj teenagerki u Engleskoj. Pošto njeno ime nije navedeno nazvat ćemo je "po naški" Ema.
Dogodilo se to prije kojih 30ak godina kada je Ema zajedno sa svojih par prijatelja, iz onog zadnjeg navedenog razloga, odlučila malo svojim veseljem narušiti mir i spokoj obližnjeg groblja. Na njenu žalost, "groblje" nije mirno i spokojno reagiralo na taj vandalizam.
Jeza u njenom domu započela je tek nekoliko dana kasnije. Prvi znak da nešto ne valja bilo kad se probudila jedne noći, a prikaza starice sjedila je na stolici kraj njenog kreveta. Prema njenim pričama nije se radilo o poluprozirnom entitetu već o jasnom liku, a u tom trenutku nije osjetila da joj želi ikakvo zlo. Naravno da je ujutro kad se probudila na to gledala kao na čudan san. No taj njen "čudan san" nažalost je pokazao kako je više od produkta njene REM faze, jer se ta starica ponovo javljala, ponekad čak i usred bijela dana. Ponekad ju je lik starice pratio po kući lebdeći iznad tla, samo ju promatrajući, ne predstavljajući nikakvu prijetnju. Bar ne u početku.
Jednog dana dok je spremala čaj, nevidljiva sila joj je u ruci "zavrnula" posudu u kojoj je bila pripremljena vruća voda za čaj s namjerom, kako Ema tvrdi, da ju polije tom vrućom vodom. Kako su pojavljivanja starice postala mnogo opasnija od one "faze" kada ju je samo promatrala - Ema je rekla svojoj majci što joj se događa. Nevjerica njene majke vrlo brzo je nestala kada je sama vidjela staricu u hodniku svoje kuće. Pratila ju je do sobe u kojoj je starica jednostavno nestala. No ne zadugo. Kada je Emina majka usisavala kuću nevidljiva sila joj je otela usisavač iz ruku, ponekad bi gurala vrata u suprotnom smjeru kad bi ih netko pokušao otvoriti ili zatvoriti, a noću bi jednoličan zvuk poput vrlo glasnog kapanja budio cijelo kućanstvo. No to nije bio zvuk kapanja u što ih je razuvjerio vodoinstalater pošto je pregledao cijelu kuću i nigdje nije našao curenje. Maltretiranje je postajalo sve intenzivnije. Od neobjašnjivih zvukova preko predmeta koji su se naočigled sami pomicali do događaja koji je prelio čašu. Dok je jednog dana sjedila sa svojim ocem, Ema je odjednom upala u stanje transa te počela pričati o nekom drugom životu kao kćer francuskog doktora iz 19. stoljeća. Nakon tog bizarnog događaja Ema je dobila i neke neobjašnjive psihičke moći - savijala je vilicu (baš interesantno kako se ne radi o, u ovakvom slučaju, vrlo često spominjanoj žlici) kad bi ju dodirnula. Nikakve istrage nisu uspjele dokučiti što se događalo u tom domu, a Emina obitelj se iselila.
Čisto iz znatiželje, jednog dana Ema se vratila u svoj prazni dom. Stražnja vrata bila su razvaljena te je tuda ušla. Podignula je telefon koji je ležao na podu, a tada ju je nešto zgrabilo za vrat. Hladni, nevidljivi prsti su je gušili. Nekako se oslobodila i pobjegla glavom bez obzira, a takva znatiželja joj se nikad više nije javila.
Jednom mi je prijatelj rekao da ako ćemo govoriti o dušama mrtvih koje se zadržavaju na Zemlji poslije smrti, zasigurno ih ne bi bilo na groblju pošto je tu tijelo doneseno nakon što ga je duša napustila. Ova priča očito pokazuje suprotno. Narušite im mir i neki bi vam se mogli i osvetiti.

PAKAO

 Americi je bilo masovnih ubojstava. Policajci su ih otišli istražiti. Pokušavajući da ne gaze na tijela, policajac je uzeo slike svake od njih. Jedan od policajaca vidio je nešto na suprotnom zidu, ali to nije mogao pročitati. On je došetao do zida da vidi što piše na njemu. 
Na zidu su pisali brojevi "7734" u kalkulator formi, napisani u krvlju. Prilikom slikanja mrtvih tijela ljudi i mjesta ubojstava fotograf je pokazao sliku policajcu i policajac je slučajno okrenuo sliku naopako, no nakon par sekundi nešto je shvatio. Brojevi su sada postali slova. 
Na zidu je zapravo pisalo hELL (Pakao).

ISTINA O ANNELIESE MICHEL (EMILY ROSE)

ozdrav jeste li čuli za slučaj Annelise Michel? Tko je bila ta mlada djevojka? Što se zapravo sa njom događalo i zašto je mučenički umrla?

Annelise Michel je bila djevojka koja je bila iz stroge kršćanske obitelji rođena je 21.9.1952. ,a umrla je 1.6.1976. 1968. život joj se promijenio doživjela je napad demona koji su je opsjedali te se stalno grčila i nije bila u stanju da kontrolira svoje tijelo. Otišla je doktoru i on joj je dijagnozirao epilepsiju pa je i neko vrijeme bila u bolnici. Uskoro su napadi postali sve učestaliji i viđala je demonske grimase tijekom dnevnih molitvi ,a i često su je pratili glasovi koji su joj govorili da "gori u paklu". Jednom je doktoru spomenula demone koji joj daju naredbe ,doktori su vidjeli da joj nema pomoći te su utvrdili po znakovima da ima epilepsiju.
U ljeto 1973. njezini roditelji su posjetili svećenika te zatražili da se na Annelise obavi egzorcizam. Ali zahtjev je odbijen te im je svećenik dao savjet da Annelise nastavi s liječenjem. 1974. godine nakon nadziranja Anneliese svećenik Ernest Alt zatražio je dopuštenje za egzorcizam od Vircburškog biskupa. Egzorcizam je odbijen ali napadi nisu prestajali ,a njeno ponašanje je postajalo sve čudnije. U kući njezinih roditelja u Klinbergu stalno je vrijeđala, grizla i fizički napadala članove obitelji i ostale posjetitelje. Odbijala je jesti hranu jer joj demoni nisu dopuštali ,spavala je na kamenom podu, jela je muhe, pauke i ostale kukce, a i pila je vlastitu mokraću.
Nakon što je dokazano da je opsjednuta i rujnu 1975. godine biskup je dopustio da se nad Anneliese izvede tzv. "Veliki egzorcizam" njegova osnova je bio "Rimski ritual". Odlučeno je da će se izvršiti egzorcizam nad Anneliese tako da je od 1975. do 1976. godine imala jedan ili dva egzorcizma tjedno. Njezini napadi su bili toliko snažni da su je tokom egzorcizma trebali držati tri muškarca ili čak vezat lancima. Nakon nekog vremena sve je nakratko prestalo. Poslije joj se stanje pogoršavalo napadi su se nastavili, često je bila paralizirana, padala je u nesvijest. Egzorcizam je trajao više od deset mjeseci ,a tijekom tih deset mjeseci Anneliese je opsjedalo nekoliko demona Lucifer, Nero, Juda, Legija, Cain, te neke od prokletih duša Hitler i Fleischmann. Tijekom egzorcizma Anneliese je imala vizije i prikazanja Isusa, Majke Božje, drugih Svetaca i anđela. Posljednjeg dana egzorcizma to je bilo 30. lipnja 1976. godine Anneliese je jako patila s tim da je imala groznicu."Molitva za odrješenje" je njezina zadnja izjava za egzorciste tijekom egzorcizma, a za majku "Majko bojim se". To je njezina majka snimila na dan njezine smrti u podne 1. srpnja 1976. godine.
Svećenik Ernest Alt obavijestio je biskupa ,a istraga je počela. Prema riječima forenzičara "Anneliese je gladovala do smrti". Specijaliti su tvrdili da je Anneliese uzimala hranu tjedan dana prije smrti preživjela bi (kada je umrla težila je 30 kg). Svećenici su pokušavali dokazati da je bila opsjednuta puštajući snimke(koje su snimili tijekom egzorcizma),kada su pustili snimku zvučalo je kao svađa dvaju demona Hitlera (tako se je nazvao u snimci) i Frankisha.
Neki stručnjaci tvrde da bi egzorcizam uspio da nije uzimala lijek Tegretal koji joj je prouzrokovao izumiranje crvenih krvnih zrnaca.
Komisija Njemačke biskupije objavila je da Anneliese nije bila opsjednuta, ali to nije razuvjerilo vjernike od podrške za njenu borbu, a i mnogi su vjerovali kako njeno tijelo nije našlo mir. Njezin leš je ekshumiran pola godine nakon njezinog pokopa zbog toga jer se jednoj časnoj sestri ukazala Anneilese ukazala te joj rekla kako joj se tijelo ne raspada a time bi se dokazalo da je bila opsjednuta demonima. Ali rezultat ekshumiranja je bio da se tijelo prirodno raspada.
Danas je Annelieseino groblje svetište u Njemačkoj.

STRAVA U NOĆI VJEŠTICA

Utorak je. Noć vještica. Bundeve izrezbarene, vukovi zavijaju, duhovi tumaraju, ljudi se ševe na groblju, paraju munje, i skoro će pun mjesec.
Poštar Marko upravo je u takvim neljudskim uvjetima isporučivao pošiljku zagonetnom primaocu koji se nalazio u birtiji Happy Day. 
Nije znao što je u pošiljci, niti tko je primaoc, samo je znao da će ga dočekati na terasi zagonetni muškarac.
Približavao se Petrovoj bolnici preko puta koje se nalazi Happy Day.
Na terasi je vidio visoku siluetu, čovjeka koji je upravo gasio čik na podu. Prišao mu je i samo pružio paket na što ga je ovaj uzeo.
"Hvala", rekao je čovjek iz sjene.
Poštar Marko se taman krenuo zahvaliti kada je zasjala oštrica koja je u slijedećoj sekundi proparala njegovo grlo.
Stropoštao se na pod u lokvi krvi.
Od tada u Happy Dayu vlada nestašica žiže i nitko ne zna tko je taj zagonetni čovjek koji je  s njom nestao. Dan danas osjeća se njen miris na mjestu gdje se stropoštao poštar Marko. 
Vlada priča da svaku Noć Vještica poštar Marko hara terasom Happy Daya u potrazi za svojim ubojicom i osvetom.

No do dan danas izgleda da je ubijao samo krive ljude.

LUTKA

Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!!!!!!!!!!!!!!!!

KRVAVE RUKE

Jedan gospodin se vozio kući. Bila je duboka noć. 
Naišao je na prugu... u to vreme nije bilo vozova tako da je železnička
 rampa bila dignuta. 
U trenutku kad je kolima prelazio preko šina, pravo niotkuda, 
velikom brzinom naišao je voz! 
Čovek je dodao gas, ali prekasno... zažmurio je očekujući udar ali........ kompozicija je prošla kroz njega i nestala naglo kao što je i našla. 
Čovek je još u šoku, stao u stranu da se malo smiri. Iznenada su po prozorima kola počeli da se pojavljuju, na sve strane, krvavi tragovi! 
Bili su to otisci dečjih ruku! 
Tresući se od straha, čovek se priseti da je tačno u to vreme, godinu dana ranije voz naleteo na autobus koji se vraćao sa eskurzije!

ABIGEJL

Abigejl je mala devojcica koja je ubijena u 19.veku. Zivela je u Plimontu, u Masacusetsu. Nikada nije imala dobar odnos sa majkom, ali se situacija dosta pogorsala kada je njen otac napustio kucu.

Otac je bio ribar i dosta svog vremena je provodio van kuce. Abigejl se uvek plasila ocevog odlaska jer je strahovala od majcine reakcije.

Jednog dana su se njeni strahovi i ostvarili. Otac se nije vratio kuci. Majka je krivila Abigejl za ocev odlazak i sav svoj bes je iskaljivala na detetu. Jedne noci, u nastupu besa, majka je izbola Abigejl.

Legenda kaze da ako stanete ispred nihove kuce i kazete "Abigejl, izadji da se igramo" na prozoru ce se pojaviti mala devojcica koja gleda ka moru i mestu odakle je njen otac poslednj put otplovio.

ČUDO U WATSEKI

Mary Lurancy Vennum, rođena 1864. godine, bila je usredištu zbivanja u Watseki. Imala je 13 godina kada se je u sred noći probudila i rekla svojim roditeljima da ne može spavati jer stalno čuje glasove. neko njoj nepozanti glasovi dozivaju "Rancy,Rancy" ( njen nadimak, skraćeno od "Lurancy"). Nekoliko dana nakon početka tih događaja, Lurancy je počela dobivati histerične napade. Jednoga je dana sva isprepadana, svojim roditeljima rekla da vidi Boga, nebo, anđele ali i ljude koji su mrtvi, a koje je poznavala za njihovog ovozemljaskog života...

Nakon vise histericnih napadaja, ispustanja krikova kakve ljudski glas ne može porizvesti te pricanja na jezicima koje "samo Bog razumjeti može", djevojčica je rekla da su njome bili ovladali zli dusi, ali da je jedan koji joj je želio pomoći otjero sve, kako je rekla, "zloćeste"... Rekla je da čak i zna ime tog duha. Riječ je bilo o Mary Roff, pokojnoj kćerki njenih prvih susjeda, koja je umrla prije 12 godina u 18 godini života... Mary Roff je za vrijeme svgo kratkog života u okrugu Watseke postala poznata po duševnoj bolesti ali i vidovnjackim sposobnostima. Maryn duh opsjedao je Lurancy cijela 3 mjeseca. Za ta 3 mjeseca Lurancy se je preseila u kuću porodice Roff. Ona je skroz (osim fizićki) postala mary Roff, poznaval je svaku kutak kuće, prepoznala sve svoje skolske prijatelje, svoje igracke. Nije bilo dileme... Lurancy je postala Mary. Nakon nešto više od 3 mjeseca opsjednutosti, Mary je rekla "svojim roditeljima" da mora ići i da će se Lurancy ponovo vratiti. U trenutku kad je to rekla, legla je sklopila oči i nakon nekih sat vremena ponovo ih otvorila...Lurancy je opet bila Lurancy

OBEĆANJE

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Ĺ est mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i"¦"¦.''
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
'Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa"¦"¦.ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''
'Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.
Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
'Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti"¦''
Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''
Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
'Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''
Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.
''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.
Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Ĺ to je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''
'O čemu govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
'Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''
Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

KRVAVA MERRY

Krvava Meri je duh koji se pojavljuje u ogledalu nakon sto se njeno ime izgovori 3 puta. Cesto se ova igra igra na zurkama. Vecina ljudi koji su upoznati sa ovom legendom se zaustave prije nego sto izgovore ime posljednji put.

U nekim verzijama, ime duha je drugacije kao i broj koliko puta ime mora biti izgovoreno. Kao ime duha spominju se Black Agnes ili Hell Mary.
Igra ide ovako: Stane se ispred ogledala u zamracenoj sobi. Ime Krvave Meri se izgovori 3 puta nakon cega se njen lik pojavljuje u ogledalu. U nekim verzijama dozivanje Meri moze uspjeti: samo u ponoc, za vrijeme punog meseca, onaj ko je doziva mora se vrtiti u krug, njeno ime se mora izgovoriti 13 puta i pritom se mora drzati upaljena svijeca.
U nekim verzijama, Meri je duh majke, cesto udovice, koja je ubila svoju djecu. Takodje u nekim verzijama, Meri je duh mlade majke cija je beba ukradena. Ona je zatim poludjela od bola i na kraju se ubila. Tada osoba koja priziva Meri mora reci: "Krvava Meri, ubio sam tvog sina." ili "Krvava Meri, ubio sam tvoju bebu."
Postoji i verzija price u kojoj se duh naziva Mary Worth. U ovoj verziji Meri je greskom optuzena da je ubila svoju djecu. Prizivac mora izgovoriti reci: "Vjerujem u Meri Worth."
Ove igre su cesto test hrabrosti za onog ko je odredjen da priziva duha. Po legendi, Krvava Meri ce poslije prizivanja ubiti onoga ko ju je prizvao. ubojstvo je uvijek opisano kao prilicno nasilno: Meri ce prizivacu iskopati oci, dovesti je do ludila ili je cak uvuci u ogledalo.
U nekim legendam, osoba koja je priziva, ne smije gledati direktno u Meri. Meri se pojavljuje iza prizivaca, pa je ta osoba moze gledati samo preko ogledala. Tada ce Meri toj osobi otkriti buducnost, posebno detalje vezane za brak i dijecu.
Mnogi veruju da je Krvava Meri povezana sa engleskom kraljicom Meri I. Ona je u poviseti poznata kao Krvava Meri. Kraljica je imala mnogo djece (17-oro), ali su sva umrla jos u djetinjstvu. Po vjerovanjima, Meri je izludjela zbog gubitka djece.
Krvava Meri se spominje u filmovima, crtanim filmovima i serijama. Sam ritual prizivanja je uzet za slicna prizivanja likova. Npr: Kendimen (Candyman) ili Bitldjus (Beetlejuice).

LJUDI SJENE

Da li vam se ikad dogodilo da dok mirno sjedite, nešto radite, krajičkom oka primijetite neke obrise koji se pomiču, a kad pogledate nema ničega, a kako se to češće ponavlja znate da ne umišljate? Ili još famozniji osjećaj da vas neko promatra? Po svoj mogućnosti najvjerovatnije vas neko i promatra osim znatiželjnog susjeda. Ne, ne radi se o shizofreniji. Ljudi diljem svijeta svjedoče ovom fenomenu. Kažu da ih obično vide krajičkom oka na par trenutaka, no u zadnje vrijeme pojavljuju se čak i kada ih se direktno gleda na nekoliko desetaka sekundi. Mogu prolaziti kroz materiju kao da ona ne postoji. Iako uglavnom ljudi tvrde da su to neki nedefinirani humanoidni oblici, više poput magle, i uvijek su tamni čak i u tamnoj prostoriji (tamniji su od same tame) neki tvrde da im se mogu vidjeti crvene oči. Zovu ih «shadow people» ili ljudi sjene po naški.

Dakle što su ljudi sjene? Postoji dosta teorija, a evo par glavnih:

Prvo šta će svi skeptici izjavit je da je sve to plod mašte. Naša mašta se poigrava s nama, ili možda je to sjena uzrokovana farovima automobila. Naravno ovo bi se moglo primijeniti u većini susreta, ali ne može objasniti baš sva viđenja ljudi sjene.

Druga teorija je teorija o duhovima (koja je i meni prva pala na pamet), no ta teorija nije baš kompetentna jer postoje mnoge razlike duhova i ljudi sjene. Pojave duhova uvijek su bjelkaste, transparentne, i dobro definirane ljudskim oblikom, često odjeveni, dok su ljudi sjene tamni, više poput sjene (kako im samo ime govori), i iako imaju čovjekoliku konturu, zbog tame nije moguće uočiti ikakve detalje na njima, osim crvenih očiju. Dakle ova teorija bi se možda mogla i eliminirati, no opet možda je to neka nova vrsta duhova.

Da su demoni ili drugi entiteti osim duhova moglo bi se pretpostaviti zbog njihove tamne boje. No ukoliko su to demoni, moramo se zapitati koja je svrha ovakvog prikazivanja? Prema predajama oni su zli, straše i muče, no demoni mogu biti mnogo strašniji od neke tamne maglice.

Možda su astralne projekcije, dio nas koji napušta naše tijelo dok npr. spavamo, no astralne projekcije osoba obično nalikuju tim osobama, zbog čega je došlo do deformacije oblika? Možda zbog neuvježbanosti?

Teorija o putnicima kroz vrijeme kaže da su možda naši potomci našli način za prevladat prepreku vremena, no kako svaki pomak u prošlost donosi promjenu vremenskog toka u budućnosti, moguće da je to način da prolaze i promatraju bez nekog većeg utjecaja. Ovo bi moglo objasnit zašto ljudi na njima uglavnom vide samo definirane oči.

Bića iz drugih dimenzija – čak je današnja znanost uvjerena da postoji više od 3 naučene dimenzije. Ukoliko postoje druge dimenzije moguće je da nekakva bića nastanjuju te dimenzije. Po jednoj teoriji dimenzije postoje paralelno s našom što želi reći da su svuda oko nas, a ta «bića» možda znaju kako prolaziti iz njihove dimenzije u našu. Kad bolje promislim ova teorija mi najviše leži. Jer i kod opisivanja svemira percipiram ga poput višedimenzionalnog prostora. Ali ova teorija, za razliku od ostalih, najmanje je proučena te postavlja najviše pitanja.

Te na kraju dolazimo do famoznih vanzemaljaca. Pošto je sve uz pojavu, viđenja ovih bića bizarno, i na rubu svake lucidnosti, lako je pretpostaviti da su oni (ili bar jedna vrsta od njih ukoliko ih ima više) došli u obliku ljudi sjene. Prema svjedočenjima «Grey-i» mogu prolaziti kroz zidove, zatvorene prozore, mogu se samo pojaviti iz ničega i opet tako nestati… Ali nekako sumnjam u ovu teoriju, mali zeleni, sivi kojegod da su boje – da se pojave ili bi pokušali stupit u kontakt s nama ili bi se bolje sakrili ili bi izgledali puno strašnije.

Naravno da se neke od ovih teorija preklapaju, duhovi i vanzemaljci mogu biti bića iz drugih dimenzija, ili putnici kroz vrijeme. No problem je što ne postoji efikasan način da se dokaže ili odbaci niti jedna od ovih teorija. Bar ne za sad.

Moguće da smo u kontaktu s nekim novim bićima, i da smo na pragu otkrića nekog interdimenzionalnog prolaza.
A opet moguće je da su sve to samo sjene

CRKVA

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno,  a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slusas...

FANTOMSKA KUĆA

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Naveèer su odluèili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i veèerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugaćke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.
Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetaći. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon veèere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.
Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viðali putem kroz Francusku.
Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noæenje i doruèak za èetiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte). Nevjerujuæi takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj. Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je èitava zgrada nestala.
Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veæa od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više zaèudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su. Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?
Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.
1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo podruèje i obavjestio da je našao kuæu koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživaćem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuæa, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot. 
Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine. 

Ušli su unutra i poèeli prouèavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini izmeðu dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, toèno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog raèuna, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplačuju samo neznatnu, simboliènu svotu. 

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljuæili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.
Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noĆ ne postoji, to æe biti jedan od najzanimljivijih sluèaja u analizama psihièkih istraživanja. 
Ako se, pak, hotel pronaĐe, bit æe to još jedan sluČaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.

UBOJICA

ila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.
To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao   stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.
Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.
U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.
„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.
Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.
Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.
„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.
„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.
„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.
„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.
Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”
„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.

Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.
Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.
Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.

„Tko si ti”, upitaše ga Ante.
Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.
„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.

„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.
„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.

„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“
Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.
„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.
„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.
„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.

Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“
„Ne više“, rekao je onaj glas.
„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“
„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“

„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“

VRAŽJI OTISCI

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji  su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija  odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi  prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
 

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.

MISTERIJ BROJA 11

Ovo bi mogla biti slucajnost, ali postaje zanimljivije:
1) New York je bila jedanaesta savezna drzava SAD-a.
2) Prvi avion koji je udario u zgrade Bliznakinje je bio let broj 11.
3) Let broj 11 je imao 92 putnika: 9 + 2 = 11.
4) Let 77 koji je takodje udario u Bliznakinje je imao 65 putnika:6+5= 11.
5) Tragedija se dogodila 11. septembra, ili kako Amerikanci pisu to izgleda ovako:9/11; 9 + 1 +1 = 11.

6) Datum tragedije (9/11) se poklapa sa Americkim brojem za hitne sluzbe (911). Opet 9 + 1 + 1 = 11.

Slucajnost? Nastavite da citate dalje, pa cete mozda promeniti misljenje.

1) Ukupni broj poginulih putnika otetih aviona je 254; 2 + 5 + 4 = 11.
2) 11. septembar je 254. dan u godini. Opet 2 + 5 + 4 = 11.
3) Bombaski napad u Madridu se dogodio 11.3.2004; 1 + 1 + 3 + 2 + 4 = 11.
4) Tragedija u Madridu se dogodila tacno 911 dana nakon napada na zgrade Bliznakinje. 9 + 1 + 1 = 11

Tu postaje jako cudno.
Najpoznatiji simbol SAD-a, nakon zvijezdica i crta sa zastave, je Americki Orao.
Stih koji sljedi je preuzet iz “”Kur’anu”", Svete knjige Islama.
‘Zapisano je da ce sin Arabije probuditi strahovitog Orla.
Ljutnju Orla osetice svi u zemljama Alaha, i makar ce neki drhtati u ocaju, drugi ce u nadi govoriti:
ljutnja Orla je ocistila zemlje Alaha i tamo je zavladao mir.’

To je stih 9.11 u “Kur’anu”.

Jos uvjek ne vjerujete?

Probajte ovo:

Otvorite MicrosoftWord i uradite sledece:
1) Ukucajte Q33 NY . To je sluzbeni naziv leta prvog aviona koji je udario u zgrade Bliznakinje.
2)Zacrnite ih i povecajte font na 48.
3) Promjenite font slova na WINDINGS :

PROVJERITE!

Da li ste sada uvjereni?

UKLETA KUĆA U LIVNU

Već dugi niz godina u Livnu i okolici kruži priča o čudnoj ukletoj kući smještenoj u selu Prisap, koje je petnaestak kilometara udaljeno od Livna. Za ovo malo selo u livanjskom kraju se vjerojatno ne bi ni čulo u svijetu, da nije bilo brojnih ekipa novinara i znatiželjnika, koje su htjele istražiti misterij vezan uz “Kuću strave”. Među mještanima kruže zastrašujuće priče o paranormalnim pojavama od kojih se ledi krvu žilama.Noću se, navodno, iz napuštene, oronule kuće na osami čuju jezivi krici, koji kao da dopiru s tavana, dječji plač, koji dopire iz zidova, glasno lupanje, koje dolazi iz zidova, podova, garaže… Na kući se nalazi veliki križ, na kojem su polupana crvena stakla od kojih je izrađen.Postojanje križa čini kuću još mističnijom, a Prisapljani su nam potvrdili da nikad nije postojao običaj postavljanja križeva na kuće u ovom kraju. Na kući su velika crvena vrata od željeza, koja su zaključana, no to ne može spriječiti znatiželjnike da uđu u kuću, jer su prozori koji su nekad bili zakovani daskama, kao i balkonska vrata na katu polupani. Posjetili smo kuću u poslijepodnevnim satima i djelovala nam je sablasno, ali ne toliko strašno kako izgleda u noćnim satima. Nalazi se odmah uz cestu, a do nje vode oštećene kamene stepenice. Raslinje uz kuću je visoko gotovo metar pa nas je uz strah dok smo se približavali ukletoj kući mučilo i to što je moguće da nam put prepriječe otrovne zmije. Kako smo mogli vidjeti kroz prozor, unutrašnjost je jako devastirana, a na kamenoj terasi ispred kuće su ostaci nekakve drvene građe. Vrata mistične garaže su bila poluotvorena, no zbog zapuštenosti terena i visokog raslinja nismo mogli prići. Zbog drveta čija krošnja kroz prozor dopire u unutrašnjost prostorije nismo uspjeli ući, pa nam se mještanin, koji je bio spretniji od nas, ponudio da fotografira kuću iznutra. Potpuno novi, ispravni fotoaparat s novim baterijama u jednom je trenutku mistično zatajio, a kako čujemo to se znalo dogoditi i drugim pa se pitamo radi li se o slučajnosti ili… Vlasnik ove kuće, koja budi veliki interes je Marko Marčenko, rodom iz Prnjavora, koji je oženio djevojku iz Prispa, a kuću je kupio davno prije rata. Mještani tvrde da je njegova obitelj vrlo kratko živjela u toj kući te da se odselila u Njemačku. Priča se da sad žive u Kaštelima te da vrlo rijetko dolaze u Prisap. Tijekom rata, u na prvi pogled jezivoj kući, utočište su pronašle izbjeglice iz Jajca, koje su se nakon mjesec dana odselile zbog strašnih i neobjašnjivih pojava.

Smrt dva vojnika
Međutim, mještani koje smo pronašli u seoskoj gostionici, tvrde da su često boravili u kući s izbjeglicama i navode da su se odselilizbog velikog broja neobično velikih zmija, a ne zbog neobjašnjivih pojava. “Dica su se pripala zmija i zato su oni otišli u kuću na drugom kraju sela” rekao je jedan od mještana, koji nas je otpratio do “prnjavorkine kuće”, kako je u selu zovu. Tvrdi da je znao i prenoćiti tu, ali navodno nikad ništa neobično nije čuo, vidio ili doživio te da su izbjeglice bile nezadovoljne smještajem u kući, koja je u vidno lošem stanju pa da su zato pričali strašne priče o kući, ne bi li na taj način od općine dobili bolji smještaj. Na naš upit gdje je ta druga kuća, u koju su bili smješteni, rukom nam je pokazao na suprotni kraj sela dok smo stajali pred vratima uklete kuće, da bi nakon par minuta rekao da izbjeglice tu više na žive. Nakon izbjeglica tu su privremeno bili smješteni vojnici, koje je u kuću pustio njezin vlasnik, kako bi opovrgnuo sablasne
priče. No ni oni nisu dugo izdržali. Mještanima su rekli da više nisu mogli podnijeti užasne krikove, stravično lupanje i dječji plač, koji ih je dovodio do ruba živčanog sloma! Dva vojnika, koja su tu boravila su tragično završila…Na ime, jedan od njih se nedugo nakon odlaska iz uklete kuće ubio, a drugog je ugrizla zmija, zbog čega je preminuo. Međutim mještani s kojima smo razgovarali
ne vjeruju ovim pričama, tvrde da su to sve izmišljotine.

Svaki naš upit o neobičnim pojavama izazvao je reakciju paničnog opovrgavanja bilo kakvih čudnih događaja, što je u nama dodatno probudilo sumnju… Dodali su i to da je vlasnik, navodno, htio prodati kuću i premda je bilo zainteresiranih kupaca, od te namjere je odustao. Kuća na groblju Dugi niz godina s generacije na generaciju se prenosi legenda da je kuća sagrađena na židovskom
groblju, kao i to da su na tom mjestu u prošlosti djevojke i žene zakopavale izvanbračnu djecu, koju bi pobacile. Naši sugovornici tvrde da su te priče izmislile “dokone” babe da bi uplašile djecu te da su jedina neobična pojava u “kući strave” velike, debele zmije. Kažu da se ni najstariji mještani, navodno, ne sjećaju nikakvogžidovskog te da uz katoličko postoji još samo tursko groblje, smješteno nedaleko od kuće. Odlučno tvrde da je cijela priča preuveličana te su nas pozvali da se vratimo navečer i da se nakon pića u seoskoj gostionici, uputimo prema ukletoj kući, kako bismo se mogli uvjeriti da se tu ne događa ništa strašno. Odlučile smo se ipak same vratiti u noćnim satima. Vozeći se do kuće po “mrklom” mraku, parkirali smo kraj spomenutih kamenih stepenica i čule zvuk, koji je djelovao kao da se nešto srušilo. Hrabrost nas je napustila pa nismo mogli provjeriti je li bila riječ o posjeti divlje životinje, urušavanju zida u kući ili o nekoj drugoj pojavi…

PETAK 13

Zanima vas kako je nastao petak 13? Evo kratke priče o danu koji se smatra nesretnim.

Prije osamdesetak godina rodio se mit o nesretnom danu u godini, a uvjerenja traju još i danas.Riječ je upravo o današnjem danu, petku 13. koji nosi epitet „nesretnijeg“ od svih ostalih. Logičko objašnjenje općeg straha koji se javlja na ovaj dan nije moguće pronaći jer za to ne postoji ni valjan razlog. Naime, prema statističkim podacima broj nesreća tijekom petka 13. nije ni veći ni manji nego ostalih dana u godini.

Ipak, rezultati istraživanja ponekad nisu dovoljni da bi ohrabrila ljude pa je poznato kako se neki od njih toga dana pridržavaju strogo određenih pravila. Tako izbjegavaju poslovne ili neke druge važne sastanke ili ih pokušavaju zakazati nekog drugog dana. Vjeruje se kako mijenjanje posteljine ili rezanje noktiju na petak 13. donosi lošu sreću, te je potrebno izbjegavati prijevozna sredstva, oštre predmete i sve što bi na bilo koji način moglo ugroziti život.Pretpostavlja se kako se panika oko navedenog dana stvorila 1927. godine kad se dogodio drugi najveći krah na berzama. Poslovni neuspjesi i bankroti potaknuli su očajne brokere na bacanje kroz prozore zgrade u Wall Streetu. Budući da ih je bilo mnogo, vjeruje se kako ostali ljudi koji su hodali pored zgrade nisu bili sigurni. Dan je zapamćen kao „crni petak“ i nakon toga je iznova Amerikancima ulijevao strah u kosti, a skepričnost se proširila i na ostatak svijeta, prvenstveno u Europu gdje je petak 13. ubrzo postao sinonim za nesreću.

Međutim, petak je dan u tjednu koji je i u katoličkom svijetu izazvao naviše negodovanja, budući da se taj dan u Bibliji spominje kao dan Isusove smrti. Vjeruje se kako je u petak Eva navela Adama da zagrize jabuku, te da je Kain ubio svog brata Abela upravo na petak 13. Osim toga, Juda je kao trinaesti učenik izdao Isusa. Stari Rimljani su vjerovali kako se vještice uglavnom formiraju u grupama od 12 članova, dok je 13. član sam Vrag.Strah od broja 13. vezuje se i uz norveški mit o dvanaestero bogova koji su priredili večeru na koju je došao i nepozvan trinaesti gost. On je naveo slijepog boga tame Hodera da ustrijeli pogodi boga veselja Baldera. Nakon što je ovaj umro, cijela je zemlja bila zavijena u crno. U astrologiji se broj 12 smatra brojem savršenstva; postoji 12 mjeseci u godini, 12 apostola, 12 znakova Zodijaka, a dodavanjem broja 1 narušava se prirodni sklad.

Strah od petka trinaestog kod ljudi se može pojaviti u različitom intenzitetu; od blage uznemirenosti pa sve do ozbiljnijih anksioznih poremećaja. U psihologiji taj se poremećaj naziva paraskevidekatriafobija od kojega samo u SAD – u pati oko 20 milijuna ljudi.Prema istraživanjima, više od 80 posto nebodera u svijetu nema 13. kat. Neuspjeli put „Apolla 13“ na Mjesec pripisuje se upravo tom broju. U hotelima i bolnicama često ne postoji soba s tim brojem. Gospodarstvo svakog petka 13. izgubi i do tisuću dolara zbog toga što ljudi na taj dan odbijaju raditi stvari koje obično rade ostalim danima u tjednu. S druge strane, koristi od kontroverznog mita uvelike ima filmska industrija, pa je motiv petka 13. često dobar recept za uspješnu zaradu horror filmova.Kako ne postoji vjerodostojan razlog zbog kojeg bi trebao postojati strah od navedenog datuma koji bi trebao biti nesretan zbog neke više sile, psiholozi upozoravaju kako su oni koji ga se boje zapravo jedini „krivci“ za svoju nesreću. Naime, poznato je kako neki ljudi imaju svoje određene rituale koje ponavljaju kako bi postigli željeni cilj. Na taj način pozitivnim mislima kroje svoju pozitivnu budućnost.

Negativnim mislima i uvjerenjem kako je neki dan nesretan zapravo se podsvjesno potiču nezgode i loša sreća. Na taj način, ljudi koji vjeruju da će im se dogoditi loše stvari izazivaju svoju nesreću, bilo da je u pitanju petak 13. ili bilo koji drugi dan u godini.